Ako je njegov pas bio malo hrabriji, Stefan Karrman možda se našao u Švedskoj radeći potragu i spašavanje K-9. Kako bi ga sudbina imala, za vrijeme treninga, njegov njemački ovčar odjednom se počeo bojati svega, ostavljajući Karrmana da slijedi odlučnije globalniji poziv. "Pitao sam se što bih sada trebao učiniti", kaže Karrman. Nikada nije sumnjao da bi trebao raditi s psima u nekoj mjeri. „Švedska vojska - centar za protuminsko djelovanje - tražio je vodiče pasa, pa sam se prijavio i otišao na dvodnevnu informativnu sjednicu. Rekli su: "Ako ste još uvijek zainteresirani, dajte nam znak i odaberite jedan od pet datuma za odlazak u Stockholm kako biste obavili test." Tražili su ljude koji su bili mirni i nisu bili lako pod stresom."
Nakon što je prihvaćen kao vodič za pse za pse za otkrivanje mina, Karrman je proveo osam tjedana na treningu i tada mu je dodijeljen pas, trogodišnji njemački ovčar po imenu Jackie. "Uzeo sam psa kući i mnogo sam trenirao", kaže on. "Proveo sam više vremena s njom nego sa svojom ženom."
Na kraju šest mjeseci, morao je donijeti odluku: ostati u Kongu ili preuzeti dužnost u Sudanu kao registrirani službenik za osiguranje kvalitete MDD-a u Službi Ujedinjenih naroda za protuminsko djelovanje, agenciji koja je osnovana 1997. kako bi služila kao glavni točka globalnog rada na protuminskom djelovanju.
Karrman je izabrao Sudan i nikad se nije osvrnuo. On je stalno prisutan od listopada 2008., s vrlo povremenim kratkim putovanjima kući kako bi vidio svoju ženu.
"Nevjerojatno je da radimo ovdje s psima koje ne možemo raditi u Švedskoj", kaže, dodajući: "U Švedskoj nema mina." Karrman kaže da su psi, uglavnom njemački ovčari i malinu, s jednim posebno određenim australskim Pastir, voli posao.
"Vidite koliko su sretni kada rade i koliko su frustrirani ako ne izađu na posao", kaže on za 18 pasa u svom programu. „Njemačkim pastirima je lako trenirati i imati dobar nos za ovaj posao. Malinois koji uspoređujemo s radnim strojem jer nikad ne prestaju; morate ih zaustaviti. Ludo je; toliko im se sviđa da nikada ne prestaju. Smiješno je vidjeti jednog australskog ovčara. To je stvarno neobično, jer ako uzmete 20 do 30 australskih ovčara i testirate ih za ovaj posao, možda ćete naći samo jednu ili dvije koje možete upotrijebiti."
Psi za otkrivanje mina obično postaju operativni u dobi od oko 18 mjeseci do dvije godine. Štenci se gledaju tijekom igre s lopticama i ako vole gurati kuglice s nosovima, onda se testiraju u različitim okruženjima. Uspješni psi također trebaju snažnu potragu i ne smiju se bojati buke ili novih okruženja. U roku od tri mjeseca, većina potencijalnih MDD-ova se identificiraju i započinju obuku.
Eksplozivi imaju određen miris koji trenirani psi mogu otkriti. Zapravo, kaže Karrman, psi su tako svjesni mirisa eksploziva, mogu ga otkriti čak i kada je maskiran u drugim mirisima, skriven u tekućini ili prekriven benzinom. - Tamo je mogu naći. Ljudi je mogu sakriti bilo gdje i psi će ga pronaći; to je stvarno čudesno”, objašnjava.
Karrman kaže da se s psima postupa bolje od ljudi i kaže da se nikada nije dogodilo gubljenje psa od nagazne mine; suviše su lagani da bi detonirali protutenkovsku minu, i previše osjetljivi na miris protupješačke mine da se približe dovoljno da je ugase.
Prije nego što bilo koji pas započne svoj svakodnevni posao, radi testnu kutiju kako bi bio siguran da je zainteresiran za taj dan. Pas šmrca kutiju od 10 x 10 metara koja sadrži eksploziv i ako je otkrije, sjedi, ukazujući svom rukovoditelju da su prisutni eksplozivi, točno onako kako to dvoje rade na terenu.
Uz nevjerojatan miris psa, brzina je veliki faktor u uspjehu MDD programa. U prosjeku, ručni pirotehničar može očistiti površinu od 10 četvornih metara dnevno, dok pas može raditi 1.200 do 1.500 četvornih metara dnevno.
David McMahon, upravitelj portfelja u klasteru protuminskog djelovanja Sjeverne Amerike, kaže da je većina pasa korištenih za otkrivanje mina obučena u Južnoj Africi, a potom u Sudan. Svaki pas nosi svoju putovnicu radi identifikacije. Nakon radnog vijeka od šest godina, psi su repatrirani, umirovljeni i usvojeni od strane obitelji.
Psi su nevjerojatan alat kojim se smanjuje opasnost od mina, uključujući protupješačke mine, osmišljene tako da ih pokreće prisutnost ljudi; protutenkovske mine; i neeksplodirane naredbe, koje su bombe, rakete, granate ili školjke koje još uvijek žive. Mine su često zakopane, ali se mogu naći i na površini, prerušene u slatkiše, izazivajući djecu da ih pokupe. U 2008. godini nagazne mine, improvizirane eksplozivne naprave i “eksplozivni ostaci rata” bili su odgovorni za 5.197 žrtava u 75 zemalja, uključujući 1.266 smrtnih slučajeva. Civili su činili gotovo dvije trećine zabilježenih žrtava, a od tih civila 41 posto su bila djeca koja su se susrela s minama tijekom svakodnevnih aktivnosti kao što su škola ili igra.
U Sudanu je u posljednjih pet godina verificirano, ocijenjeno i očišćeno 42.000 kilometara prometnica, što znači da se ljudi mogu vratiti svojim kućama, poslu, poljima ili školama. To također znači da se humanitarna pomoć može ostvariti ekonomskije cestovno, a ne zrakom. Veći dio tog čišćenja obavili su psi, koji su radili na terenu ili nanjušili eksplozive ili putem manje poznate metode zvane daljinsko očitavanje područja.
"S oklopnim vozilima, spuštamo opasne ceste i koristimo vakuumsku pumpu za usisavanje zraka kroz sustav za filtriranje u cilindre uzoraka zadržavanja", kaže McMahon. GPS-koordinata je priključena na uzorke, koji se zatim šalju u Južnu Afriku. „Broj pasa provjerava svaki uzorak i bilježi pozitivan ili negativan [za prisutnost eksploziva]. Onda se vraćamo i deminiramo ta [pozitivna] područja."
Ujedinjeni narodi (UN) također koriste pse za otkrivanje mina u Afganistanu. Unatoč dobrom napretku u raščišćavanju desetaka zajednica, od rujna 2010. godine i dalje su postojale opasnosti koje su utjecale na 651 km2 i 2.120 zajednica diljem zemlje.
Anwaruddin Tokhy radi s UN-om kao operativnim službenikom Centra za koordinaciju protuminskog djelovanja u Afganistanu, nadgledajući testiranje pasa za otkrivanje mina. On kaže da u Afganistanu ima više od 200 MDD-a, i iako su stigli uvježbani, ne mogu odmah početi raditi.
- Ponovno ih obučavamo, jer je zemlja drugačija. Također, potrebno je 15 dana da se psi aklimatiziraju. Procjenjujemo koliko je pas dobro trenirao… i onda obaviti vlastito interno testiranje nakon aklimatizacije”, kaže Tokhy. Psi i vodiči se podudaraju prema treningu i sposobnostima rukovatelja.
Ako je to slabiji rukovatelj, ne može kontrolirati snažnog psa. To se prije spominje “, kaže Tokhy.
Biti MDD nije način života za većinu pasa, niti je to biti MDD radnik izbor za većinu ljudi, ali za nekolicinu odabranih to je više poziv nego posao. Karrman kaže da je možda njegova intenzivna želja da radi s psima koji ga tjera da radi ovu vrstu posla. Ali to također može doći do kraja.
Uskoro će se vratiti u Švedsku nakon završetka ugovora. Kad se vrati kući, on će raditi sa strojevima. - Nema mnogo mjesta na koja možete ići i raditi s psima. To je mala [industrija] koja radi i nije lako pronaći posao. Volio bih vidjeti svoju ženu, a onda, ako na svijetu počne raditi [radeći s psima], otišao bih."
Služba Ujedinjenih naroda za protuminsko djelovanje
UNMAS se nedavno udružio s Jeremyjem Rennerom, zvijezdom filma Olujni ormarić koji je nagrađivan 2009. godine. Renner je otputovao u Afganistan kako bi obišao najstariji i najveći program protuminskog djelovanja u svijetu i podigao svijest o stalnoj prijetnji od mina i eksplozivnih ostataka rata. Da biste saznali više, posjetite mineaction.org ili se pridružite UNMAS-u na Facebooku ili Twitteru.
" Ne mislim da ima mnogo momaka u mom položaju - ja sam samo glup glumac - koji ima priliku izaći u Afganistan u vrijeme rata i to doživjeti." -Jeremy Renner
